Slavonija Info | Regionalni internet portal

ECTS 300 kuna, pa ti studiraj...

Bio sam protiv prvog prosvjeda studenata koji su tražili besplatno visoko školovanje za svih. Bio sam donekle i protiv načina na koji su to pokušali ostvariti ( iako je on bio miran i uvelike hvaljen u medijima ). Bio sam apsolutno protiv drugog prosvjeda studenata u kojem su tražili isto na isti način nimalo ne ˝evoluirajući˝ od predhodnog puta koji im je trebao otvoriti oči i natjerati ih da idući prosvjed bude bolji i konkretniji ( pogotovo zato što su dobili silnu pozitivnu pažnju medija i javnosti uopće ). I bio sam donekle zadovoljan što zahtjev za besplatnim školovanjem nije u potpunosti uspio ( iako bi i meni koristilo da studiram za kikiriki ), jer ipak fakulteti trebaju od nečega živjeti, nabavljati materijale u knjižnice, opremati učionice i na kraju krajeva plaćati kvalitetne profesore

Darko je gay!

Kaže se kako neke stvari u životu ne možeš shvatiti dok se ne dogode tebi samome. Jer, kako razumjeti beskucnika koji kopa po kontejnerima dok ti svaki dan bacaš pola svježeg kruha? Kako razumjeti onoga koji ne može naci posao dok tebi svakog petog u mjesecu redovito stiže placa? Možda je to glavni problem naših politicara. Oni jednostavno ne mogu shvatiti potrebe naroda jer se potrebe naroda ne poklapaju sa njihovim potrebama. Možda jednostavno trebaju iskusiti neke stvari.

Zamislite situaciju u kojoj ministar zdravstva Darko Milinovic ima veliki problem koji nikome ne može reci, drži ga u sebi i iz dana u dan zbog njega pati. Sve dok jednog dana ne odluci tome stati na kraj i povjeriti se svojoj šefici – našoj premijerki Jadranki Kosor. ?Što je tako hitno Darko? Nemam vremena za gluposti! Jel to opet zato što te kritiziraju zbog zakona o oplodnji? Daj predi više preko toga, svaki dan mi tu placeš ko nekakva pickica…?. Medutim, Darko ima mnogo veci problem, jednostavno to ne može ni izgovoriti. Sram ga je. I taman kada bi premijerki nestalo strpljenja te bi ljutito krenula prema izlaznim vratima, Darko bi se iz svog glasa zaderao : ?Ja sam gay!?. Premijerka bi se u cudu okrenula, izbecila oci i potpuno zbunjeno upitala : ?Što si ti????. ?Joj, oprosti, ja sam homoseksualac. Znaš, gay je na engleski….?. Jadranka bi od šoka sjela u svoju fotelju i nekoliko minuta gledala u prazno.

I ja bi Facebook…

Čitao sam negdje nedavno kako naši političari rijetko ili nikako koriste Facebook za neku vrstu samopromocije. Izgleda da je većina vrlih nam političara ili informatički nepismena ili jednostavno ignorantna prema novim tehnologijama i novim načinima ˝oglašavanja˝ i skretanja pažnje na sebe, među kojima je svakako i Facebook. Odmah mi je pala na pamet naša draga premijerka koja očito ima problema sa ˝novim tehnologijama˝ kao što su lift, Power Point i slično….

˝Bit ćemo vaše rame za plakanje!˝
Opasno se bliži turistička sezona i dočekivanje novih turista. Kao i svake godine od turizma očekujemo veliku financijsku injekciju koja će nam barem na kratko pomoći da zaboravimo sranja koja nas svakodnevno okružuju. Turistička sezona pomoći će i Jadranki Kosor da slavodobitno najavi kako se smanjio broj nezaposlenih jer ipak netko treba i uslužiti te silne turiste. Dakle, turistička sezona je, može se reći, nešto najpozitivnije što će nam se dogoditi u ovoj godini. Točnije, to je nešto čemu se nadamo. Turisti su iza ugla, a što im mi kao zemlja osim neizmjerno velikih prirodnih ljepota možemo ponuditi? 

Policija vs. huligani…
O utakmici između Dinama i Hajduka, ili točnije o utakmici između navijača i policije govori se već danima. Policija, organizatori, klubovi, pravi navijači i obični ljudi još jednom mogu i trebaju biti posramljeni događajima na spomenutoj utakmici. Međutim, tko je uistinu kriv za to zlo? Sjećate li se bivšeg premijera Sanadera i njegove ergele kada su na rukometnoj utakmici spokojno ispijali šampanjac i uživali u paklenoj atmosferi? Sjećate li se koliko se buke tada diglo zbog činjenice da se alkohol uopće nije smio nalaziti u blizini dvorane, a kamoli u VIP loži? Sjećate li se kako je nedugo nakon toga krenula priča oko promjene Zakona o navijačima i kako je hrvatska ˝čelična lady˝ Đurđa Adlešić najavila nemilosrdnu borbu protiv huligana i ostalih kojima nije mjesto na sportskim terenima?

Žuto obojana politika…

˝Nives Celzijus: Padam na pičkaste muške frizurice˝, ˝Ava Karabatić se s Farme otišla javiti sucu: Nisam neodgovorna osoba˝, ˝Presretni Ante i Simona Gotovac i službeno se razveli˝, samo su neki od naslova koje svakodnevno čitamo i čudom se čudimo kako pojedini ljudi mogu zbilja biti takvi i kako su takve vijesti najčitanije vijesti. Zgražamo se nad žutilom, osuđujemo sve u njemu, ali ga opet pratimo i dajemo svoj nemali poticaj da ono cvjeta.

A što je sa politikom? Nije li i politika postala žuta? Raspravljamo o stražnjicama, ljubavnim vezama premijerke, mukotrpnom putu barba Luke iz Japana, prepucavanjima u i izvan Sabora, spektakularnim uhićenjima. Od svega smo stvorili jednu veliku priču, spektakl. Za razliku od Simone Gotovac ili Ave Karabatić, politika je ipak nešto ozbiljnija ( ili bi barem trebala biti ) i promatranje na nju kao na još jedan spektakl kojim ćemo hraniti vlastiti ego nije najbolje riješenje.

Facebook je postao nova droga modernog društva. Naravno, legalna droga, pa se ne morate bojati priznati da ste ovisnici jer vam ne prijeti nikakva kazna. I dobra je to droga. Omogućuje vam kontakt s ljudima puno jednostavnije i izravnije nego putem mail-ova, pisama, pa čak i telefonskih poziva. Ono što mene brine nisu ljudi kao ja, koji su svjesno ušli u ˝svijet Facebooka˝ znajući što od njega mogu očekivati, koliki je to napad na privatnost, koliko vremena može oduzeti i koje su sve dobre i loše strane te ˝veze˝, već oni koji su u sve to ušli samo zato što ˝svi danas imaju Facebook˝, a takvi/e su obično djeca ( a djecom možemo smatrati i sve one ispod 18 godina, iako bih za ovaj konkretan tekst pod djecom podrazumijevao one između 10 i 15 godina ).

Koji su razlozi premijerkine panike?

Da mi je netko prije desetak dana rekao kako će glavna tema u medijima i najveća preokupacija vladajućih postati jedna obična guzica ( uz svo dužno poštovanje prema vlasnici iste ) rekao bih mu/joj da je lud/a. Naravno, nije bio prvi put da sam pogriješio u prognozama ( zato sam i prestao ići u kladionicu ) i danas već treći – četvrti dan za redom mi razmišljamo je li dobro turiste pozivati stražnjicom ili ih je možda bolje privući reklamom u kojoj će, bez sporne scene, o Hrvatskoj saznati da ima puno slane vode, čistu prirodu i brdo alkohola na raspolaganju. Međutim, vrla nam premijerka digla je glas protiv spota smatrajući pojavljivanje, nadam se potpuno prirodne, stražnjice seksizmom.

Brangelina kupuje parfeme...

˝Brad Pitt u Goraždu kupio Armani Code!˝ Vijest je to koja je u jednim našim dnevnim novinama zauzela gotovo čitavu stranicu. Doznali smo u tom očiotvarajućem članku da prodavačica u lokalnoj parfumeriji nije ni znala tko je upravo kod nje ostavio novac za razvikani parfem. Pravo novinarstvo nikada neće izumrijeti – floskule su kojima se često služimo. Žutilo je nešto loše, zaglupljujuće i često iritirajuće – još veća floskula. Međutim, prolistamo li većinu dnevnih ( a da ne govorim tjednih ) novina jedan prilično zamjetan dio odlazi na to isto žutilo.

Zašto se ono nalazi u većini medija? Odgovor je vrlo lak. A radi lakšeg razumijevanja prisjetite se samo malo koliko je ˝rockerskih˝ klubova i sličnih ˝urbanih˝ mjesta bilo u vašem gradu do prije nekoliko godina, te koliko ih je danas zamijenio narodnjački melos. Siguran sam da ta brojka premašuje broj prstiju na vašim rukama, pa vrlo vjerojatno i nogama. Zašto je tome tako? Narodnjački melos se prodaje. Nitko ga ne sluša, svima se gadi, turbo folk je sranje, ali gdje god se on pušta klubovi su puni, a lova se slijeva gotovo u potocima. Zašto je žutilo u novinama i ostalim medijima? Iz identičnog razloga.

Prvi ˝centar moći˝ je svakako država…

Kako podijeliti ˝centre moći˝ u Hrvatskoj? Što se tog pitanja tiče, svatko ima svoju teoriju. Imam je i ja. Dakle, ja bih podijelio tu moć na tri strane – država, Crkva i naravno narod ( dakako, postoji tu još niz drugih, među kojima su možda najvažniji kapitalisti, ali za ovu temu je najbitnija ova posljednja strana ).

Počnimo sa najdražom nam državom. Na žalost, ono što se podrazumijeva pod državom ( a to nije slučaj samo kod nas ) jest nekolicina ljudi koji tu državu vode. Tako je i kod nas, državom možemo nazvati  onih 153 zastupnika Sabora koji o sudbini naroda odlučuju dizanjem ruku i podržavanjem ili odbijanjem raznoraznih ideja. Državom možemo nazvati i sve ministre i naravno, premijerku koji te ideje donose. A u državu valja uključiti i lokalnu i regionalnu samoupravu koja ipak djeluje po nalogu onih koji se nalaze među 153 zastupnika Sabora ( barem je tako u većini slučajeva ). Što reći o državi? Mislim da ne treba trošiti previše riječi. Osvrnite se oko sebe i sami procjenite koliko ste zadovoljni s onime što oni za sve nas rade. Biti će zanimljivo pratiti najnovije događaje uz Polančeca i ono svega što on zna. Hoće li uspjeti i na koji način povući još nekoga za sobom ili će ipak ostati sam. Međutim, to je već tema za neki novi tekst, ali pokazuje kakav nam je državni vrh – jadan.